Blaženi Ivan Pavao II.

Blaženi Ivan Pavao II. (lat. Beatus Ioannes Paulus PP. II; građansko ime: Karol Józef Wojtyła Rođen je u Wadowicama, 18. svibnja 1920. a umro u Vatikan, 2. travnja 2005. god.Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektronskih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost. Osmislio je sintagmu “kultura života” na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: “Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motuprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 1. svibnja 2011. godine svoga prethodnika Ivana Pavla II. blaženim, te proglasio njegovim blagdanom datum kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada.

»Iz oporuke Ivana Pavla II.:

Bdijte, jer ne znate u koji će dan doći naš Gospodin (usp. Mt 24, 42) – te me riječi podsjećaju na posljednji poziv, koji će se dogoditi u trenutku u kojem će to htjeti Gospodin. Želim Ga slijediti i želim da me sve ono što je dio moga zemaljskog života pripravi na taj trenutak. Ne znam kada će on doći, ali poput svega, i taj trenutak polažem u ruke Majke moga Učitelja: Totus tuus«.

»U iste majčinske Ruke stavljam sve i sve one s kojima me povezivao moj život i moje zvanje. U te Ruke prepuštam ponajprije Crkvu, a također moju naciju i cijelo čovječanstvo. Zahvaljujem svima. Sve molim za oproštenje. Molim i za molitvu, kako bi se Božje milosrđe pokazalo većim od moje slabosti i nedostojnosti«.

»Izražavam najdublje pouzdanje da će mi Gospodin, unatoč svoj mojoj slabosti, udijeliti svaku potrebnu milost da se prema Njegovoj volji suočim sa svakom zadaćom, kušnjom i patnjom koju će htjeti tražiti od Svoga sluge, u tijeku života. Također imam povjerenja da nikada neće dopustiti da bih, preko kakvoga mojega stava: riječi, djela ili propusta, mogao izdati svoje obveze na ovome svetom Petrovu sjedištu«.

»Svatko mora na pameti imati perspektivu smrti i mora biti spreman stati pred Gospodina i Suca – i istodobno Otkupitelja i Oca. I ja, dakle, o tome stalno promišljam, povjeravajući taj odlučujući čas Majci Kristovoj i Crkve – Majci moje nade«.

»On sam odučit će kada i kako moram završiti svoj zemaljski život i pastoralnu službu. U životu i u smrti Totus tuus po Bezgrješnoj. Prihvaćajući već sada tu smrt, nadam se da će mi Krist dati milost za posljednji prijelaz, to jest ‘moj’ Uskrs«.

„Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu!“

„Plašio sam se prihvatiti ovaj izbor, ali učinio sam to u duhu poniznosti i u punom povjerenju u Njegovu Presvetu Majku, Presvetu Djevicu.“

„Ne bojte se, otvorite štoviše, širom otvorite vrata Kristu, njegovoj spasiteljskoj moći. Otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, prostrana polja kulture, civilizacije i razvoja. Ne bojte se. Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna.“

U njegovom se životu dogodilo otajstvo „čudesne razmjene između Boga i čovjeka“, kako je govorio o svećeništvu: „Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe“. Život, ali i smrt Ivana Pavla II. bili su zrcalo Isusa Krista u svijetu. Od tog sam trenutka prepustio Gospodinu da me vodi putovima koje je On otvarao preda mnom dan po dan.“ (Ivan Pavao II., Dar i otajstvo, str. 45; Giovanni Paolo II., Vi racconto la mia vita, str. 31-32).

Don Karol je iz Krakova krenuo autobusom, ali u jednom je trenutku put morao nastaviti pješice. Usput ga je povezao neki seljak u svojim kolima. Stigavši na granicu župe, želio je sići: kleknuo je, poljubio zemlju i pomolio se za sve svoje nove župljane, nasljedujući tako primjer Ivana Marije Vianneya, slavnog Arškog župnika. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 40)

Župljani su ostali duboko pogođeni njegovom izvanrednom pobožnošću prema Euharistiji, koja se očitovala u dugačkim klanjanjima pred Presvetim Sakramentom. Među ljudima se počelo pričati kako njihov mladi svećenik provodi mnoge noći pred Presvetim, pa su počeli „špijunirati“ njegova bdijenja gledajući kroz prozor crkve: često su ga vidjeli pred oltarom, kako leži na golom podu raširenih ruku u obliku križa, bez obzira na to koliko je bilo hladno. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 41 i 157).

Doslovno je gutao knjige, koristeći svaku prigodu za čitanje. A da bi mogao čitati i u autu, dao si je na stražnje sjedište postaviti svjetiljku. Jedna anegdota u vezi s tim kaže da mu je za vrijeme jednih praznika jedna gospođa na glas čitala jednu knjigu, njezina kćerka drugu, dok je on sam čitao treću. (usp. Sławomir Oder, Perché è santo, str. 52)

U Krakovu je radio u kapeli biskupske rezidencije, gdje je mogao studirati i moliti bez previše ometanja, a da bi ostao što više koncentriran ponekad je čitao s nogama uronjenima u hladnu vodu. Mnogi su ga mogli vidjeti kako kleči pred pisaćim stolom koji se i danas nalazi s lijeve strane svetohraništa. Za njega je molitva uvijek bila izvor snage i nadahnuća, tako da je čak i za vrijeme pauze između predavanja odlazio u kapelu na brzu duhovnu okrepu.
(usp. Sławomir Oder, Perché è santo, str. 52-53)

U svim fazama života Karol Wojtyla je živio potpuno siromaštvo. Često je dijelove svoje odjeće davao siromašnima, a tko bi mu kao nadbiskupu dao kakvu omotnicu s novčanim prilogom, mogao je biti siguran da će je on, bez da je i otvori, dati nekom tko je u potrebi. Ponašao se tako zbog želje da se potpuno suobliči Kristu, a taj stav je svoj korijen imao u dubokoj nutarnjoj slobodi koja se odnosila i na osobe, na stvoreno, na sve materijalne stvari.
(usp. Sławomir Oder, Perché è santo, str. 144)

Kao mladi svećenik redovito je služio sv. Misu u jednom ženskom samostanu. Jednog dana redovnice su primijetile da je odjeven neprikladno za zimsko vrijeme, pa su mu odlučile napraviti debeli vuneni pulover. No već sljedeći tjedan, Wojtyla se pojavio bez tog komada odjeće, kojeg je dao jednom siromahu.

Jedne nedjelje dok je bio kapelan u Krakovu, vjernici su ga podulje čekali da dođe služiti sv. Misu. Došao je samo nakon što mu je sakristan, pošavši ga tražiti, posudio svoje cipele. Naime, večer ranije, mladi je kapelan poklonio jedini par cipela koje je imao jednom studentu koji nije imao nikakve.
(Sławomir Oder, Perché è santo, str. 143).

Wojtyla je uvijek nosio skromnu odjeću i odbijao je zamijeniti je i onda kad je već bila istrošena. Ako bi se poderala, tražio je da se zakrpa. Imao je samo jedan kaput u koji je zimi stavljao podstavu koju bi onda vadio u proljeće i jesen. Zapravo, osim reverendi, u njegovom su ormaru bile samo jedne hlače i nekoliko košulja. Iako nije posjedovao ništa, često je kao nadbiskup pozivao domaćicu: „Idi u moju spavaću sobu i sredi mi osobne stvari. Imam ih previše. Najistrošenije ostavi meni, a one bolje daj potrebnima“. A nekad je i sam vodio siromahe u svoju sobu, otvorio bi ormar i rekao neka uzmu što im treba. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 145-146

Postavši Papom, nipošto nije ublažio strogost prema sebi. Jednom dok je bio na odmoru u brdima, redovnice su primijetile da mu je donje rublje istrošeno toliko da je iritiralo kožu. Pobrinule su se da se ono zamijeni novim i na svoje iznenađenje, čule su od Pape prijekor zašto su to učinile. Ako bi mu se čarape poderale, tražio je da se zakrpaju, a svoje suradnike je pozivao da nove daju onome tko je potrebniji od njega. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 147)

Duboko ga je pogađala ljudska bijeda. Pokazuje to, među brojnim primjerima, i događaj koji se zbio za vrijeme pastoralnog pohoda u Brazil, gdje je ostao duboko dirnut krajnjom bijedom jedne obitelji. S prsta si je skinuo prsten i poklonio majci te djece. Bio je to zlatni prsten koji je primio od Pavla VI. prilikom imenovanja za kardinala. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 147-148)

Molitva je predstavljala bitni izvor iz kojeg je Ivan Pavao II. crpio duhovnu snagu za svakodnevni život. Njegovo se svećeničko služenje hranilo trajnim i posebnim kontaktom s Bogom, iz kojeg nikad nije izuzeo pripravu za slavljenje sv. Mise. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 154)

Na jutarnju sv. Misu pripremao se od prethodne večeri, moleći na latinskom molitve priprave. Kad bi se probudio tijekom noći, prisjećao bi se nakana na koje će dan kasnije služiti Misu. „Kad bi Sveti Otac došao u sakristiju“, pripovijeda jedan od ceremonijara, „odmah bi kleknuo ili, posljednjih godina pontifikata, ostajao u sjedalu i molio u tišini. Molitva bi trajala deset, petnaest ili dvadeset minuta i činilo se da Papa nije prisutan među nama. U jednom bi trenutku podigao desnu ruku i mi bi se približili da ga odjenemo u apsolutnoj tišini. Uvjeren sam da se Ivan Pavao II., prije nego bi se obraćao ljudima, obraćao – ili bolje razgovarao – s Bogom. Prije nego bi ga predstavljao, molio je Boga da može biti Njegova živa slika pred ljudima. Isto se zbivalo i nakon sv. Mise: čim bi odložio sveto ruho, kleknuo bi u sakristiji i molio.“ (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 155)

„Ja za vrijeme Mise nisam ganut, preko mene se ona događa. Ja sam ganut prije i nakon nje“, povjerio je jednog dana Ivan Pavao II. jednom prijatelju. I mnogi svećenici i biskupi koji su mogli koncelebrirati s njim toga su apsolutno svjesni: „Njegova Misa je bila vrijeme istinskog susreta s Kristom žrtvovanim i uskrslim na oltaru. Služio je Misu uvijek s velikom pobožnošću i pažnjom. Nakon službe Riječi, ostajao je dugo u razmatranju, za vrijeme čega je vladala apsolutna tišina. Sveti Otac nije gledao nikoga, bio je duboko usredotočen, a isto se događalo i nakon pričesti. Klanjanje, koje je trajalo dugo, nikome se nikad nije činilo previše napornim: postojao je osjećaj iskustva koje nije od ovog svijeta.“   (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 155-156)

Klanjanje Presvetom Sakramentu predstavljalo je za njega trenutak potpunog odvajanja od stvarnosti kako bi se predao u Gospodinove ruke. Kad god bi prolazio pored svoje privatne kapele, ušao bi i zaustavio se pred Isusom. Posebno je bila dirljiva posljednja proslava svetkovine Tijelova koju je 2004. predvodio Sveti Otac. Papa više nije hodao i njegovo je sjedalo bilo pričvršćeno na vozilu određenom za procesiju. Pred njim je na klecalu bila izložena pokaznica s Presvetim Sakramentom. Malo nakon polaska, Ivan Pavao II. se obratio ceremonijaru moleći ga da mu pomogne da klekne. Ovaj mu je obazrivo objasnio da bi to bilo vrlo rizično. Nakon nekoliko minuta, Papa je ponovio: „Želim kleknuti“, dobivši odgovor da pričeka. Ali nekoliko trenutaka kasnije Wojtyla je zavapio odlučno, gotovo vičući: „Ovdje je Isus. Molim Vas.“ Nije bilo moguće suprotstaviti mu se, pa su ga dva ceremonijara podigla i premjestila na klecalo. Ne mogavši se održati na nogama, Papa se pokušao podržati rukama zgrabivši rub klecala, ali morali su ga brzo vratiti na sjedalo. Bilo je to veliko svjedočanstvo vjere: iako je tijelo otkazalo, želja je bila čvrsta. (Sławomir Oder, Perché è santo, str. 159-160)

Život Karola Wojtyle predstavlja zadivljujuću sintezu molitve i djelovanja. U svim teškim situacijama Ivan Pavao II. je u molitvi tražio jasnoću za put koji slijediti. Kad ni suradnici nisu imali rješenja kakvog problema, Ivan Pavao II. bi ih, smiren i s pouzdanjem, poticao: „Naći će se kad budemo više molili!“ O svojim problemima i teškoćama s nikim nije razgovarao; rješavao ih je samo s Bogom. O svojoj molitvi, o tajni svojih odnosa s Bogom i Presvetom Djevicom nikad nije govorio. Tako da je molitva s vremenom postala njegov dah, ritam njegova srca. (usp. Sławomir Oder, Perché è santo str. 152-153, Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 25, 69, 105)

Osobitu je odanost gajio prema Blaženoj Djevici Mariji, Njoj je povjeravao sve, cijeli svoj život, a napose svoje trpljenje. Nije prolazio dan bez krunice, a posebno ju je častio u svibnju – svaki da je s tajnicima pjevao Litanije Majci Božjoj. Svake prve subote u mjesecu predmolio je krunicu s vjernicima u dvorištu vatikanske palače, uz izravni prijenos na Radio Vatikanu. Prigodom Marijinih blagdana bio je sretniji, više je zračio. Svaki dan joj je zahvaljivao, posebno svake godine 13. svibnja kad je u 17 sati u krugu svojih tajnika slavio Svetu Misu, kao i na Staru Godinu kad je Majci Božjoj povjeravao novu godinu.  Majka Božja za njega je bila kao u litanijama – toranj Davidov, škrinja zavjetna i zdravlje bolesnih. Svim velikim marijanskim svetištima Papa je darovao ili zlatnu ružu ili zlatnu krunicu. Nakon atentata, u krunu kipa Gospe fatimske u Fatimi dao je ugraditi metak kojim je pogođen, a svoju okrvavljenu štolu ostavio je u svetištu Gospe Čenstohovske u Poljskoj. A gesta iz Godine Velikog jubileja 2000. govori više od riječi: kad je Papa u Fatimi 12. svibnja pred kip Majke Božje položio svoj papinski prsten s natpisom: „Totus Tuus“. (usp. Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 79, 103-105, 107)

Molitva je označavala ritam njegovog dana. Prije jutarnje Mise, u sobi je molio krunicu, ispružen na podu u obliku križa. Zatim osobne molitve, razmatranja u kapeli, pa Misa.  Prije audijencija i susreta – klanjanje. Odlazio je u kapelu i prije i poslije svakog obroka. Svaki dan je molio za darove Duha Svetoga molitvu koju ga je naučio njegov otac. Svaki dan je molio čitav niz litanija: litanije svih svetih, litanije Majci Božjoj, litanije Srcu Isusovom. Svakog petka je na terasi molio Križni put. Kad je želio malo biti sam, kad je imao kakav problem koji je želio podijeliti s Bogom, oblačio je ogrtač i odlazio na terasu. (Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 61)

Ispovijedao se jednom tjedno, pričest je primao svakoga dana. Jedinstvo s Bogom bio je njegov život, njegova svakodnevica. On je pripadao svijet, ali prije svega pripadao je Kristu. Kad bi izlazio javno slaviti Misu, kad je odlazio na susrete s državnicima, na opće audijencije srijedom ili u neku župu, putem dok je išao od svog stana uvijek je hodao u tišini, uronjen u molitvu izvan dosega suradnika, odsutan. Nije dopuštao da ga se ometa. Sličnih trenutaka bilo je svaki dan na desetke, kad bi se jednostavno odvojio od stvarnosti i ušao u drugi svijet, u duboki odnos s Kristom. Tajnici su znali da ga tada ne smiju ometati, jer je bio s Bogom. Sjedinjen s Njim na poseban način; usredotočen, zatvorenih očiju. A onda, kad bi ih otvorio, nazirala se istinska dubina molitve. (usp. Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 85, 127-128)

Jedan od primjera je ovaj: U svibnju 1992., prije slavlja sv. Mise na jednom sajmu u Italiji, Papa je otišao u kupaonu, ali je kasnio s povratkom u prostor uređen za sakristiju. Zabrinut, jedan od suradnika pošao je provjeriti situaciju i, kroz poluotvorena vrata, vidio je Ivana Pavla II. u pretprostoru wc-a, kako kleči u molitvi oslonjen na umivaonik. Jedan drugi svjedok, dok se nalazio u Castel Gandolfu, pogreškom je ušao u ostavu i našao se pred Papom uronjenim u molitvu. (Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 62; Slawomir Oder, Perché e santo, str. 158).

Jedan prijatelj poljak koji je radio u Rimu morao je u njegovoj privatnoj kapeli na hladnom mramornom podu postaviti drvenu podlogu, jer je Wojtyla čitave sate provodio ispružen na zemlji s raširenim rukama u obliku križa. Osvjedočio se to i nadbiskup Rubiano u Columbiji: jedne večeri za vrijeme posjeta toj zemlji, Papa, umoran, oprostio se rekavši da se želi poći odmoriti. Nešto kasnije, kardinal je pošao u kapelu provjeriti je li sve spremno za sutrašnji dan i otkrio je Ivana Pavla II. ispruženog na podu u molitvi. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 158-159)

Svaki dan je molio za biskupe koje je posvetio, svećenike koje je zaredio, za cijelu Rimsku kuriju, a pored klecala je imao popis s njihovim imenima. Tajnici su mu na klecalo u kapelu svake večeri stavljali molbe ljudi iz cijelog svijeta da Papa moli za njih, s njihovim imenima, nazivom države i nakanama, a on bi ih ujutro sve čitao i prikazivao Bogu. Za vrijeme općih audijencija Ivan Pavao II. je molio za svaku skupinu, i za svaku pojedinu osobu koju je susreo, često ostavljajući dojam kao da se odvojio od stvarnosti, dok su mu se usne pomicale u tihoj molitvi. (usp. Slawomir Oder, Perché e santo, str. 92, 166;  Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol, str. 64)

Prema svecima je gajio posebnu pobožnost. U njegovoj su kapeli na stoliću pored oltara bile izložene mnoge relikvije: komad pravog Isusovog križa, tjelesni ostaci sv. Petra, sv. Stanislava, sv. Karla Boromejskog i brojnih drugih svetaca i blaženika. Svako jutro nakon doručka odlazio bi ih častiti; svaku bi poljubio i ostao u molitvi. A kad više nije mogao hodati tajnici su ga vozili u stolcu na kotače, uvijek se zaustavljali blizu njih na način da ih je Papa mogao poljubiti. U namjeri da vjernicima ponudi šarolik mozaik uzora koje nasljedovati, za svog je pontifikata Ivan Pavao II. proglasio 483 sveca i 1345 blaženika. U dva velika fascikla koja je držao u spavaćoj sobi čuvao je životopise svakog od njih i često ih iznova čitao kako bi se nadahnjivao u vršenju kreposti. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 163; Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol,  str. 70-71)

 Ivan Pavao II. – U znaku križa

Pontifikat Ivana Pavla II. je uistinu bio u znaku patnje, počevši od dramatičnog 13. svibnja 1981. Znakovito je da je dan ranije osobno blagoslovio novo vozilo hitne pomoći Vatikanske liječničke službe. Dok ga je škropio svetom vodom rekao je: „Blagoslivljam također i prvog pacijenta koji će koristiti ovo vozilo“, ne sluteći da će dvadesetičetiri sata kasnije to biti upravo on. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 94 i 176)

Svaki tjelesni problem za njega je predstavljao točku za osobno razmatranje: „Pitam se što mi Bog želi priopćiti ovom bolešću“, odgovorio je jednom liječniku koji ga je pitao kako se osjeća. Jednom je rekao: „Napisao sam mnogo enciklika i apostolskih pisama, ali shvaćam da samo svojim trpljenjima mogu doprinijeti i bolje pomoći čovječanstvu. Pomisli na vrijednosti boli pretrpljene i prikazane s ljubavlju!“ Trpljenje je doživljavao kao oblik davanja zadovoljštine i kao dar samog sebe čovječanstvu. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 177-178).

Kad nije bilo bolesti po kojoj bi živio iskustvo boli, on je sam svom tijelu zadavao muke i mrtvljenja. Osim propisanih postova koje je obavljao krajnje strogo posebno kroz korizmeno vrijeme kad je hranu svodio na samo jedan obrok dnevno, uzdržavao se od jela i prije podjeljivanja svećeničkih i biskupskih ređenja. I ne rijetko je čitave noći provodio u molitvi ispružen na podu. Kako su mogli vlastitim ušima čuti bliski suradnici, i u Krakovu i u Vatikanu, tvrde da se Karol Wojtyla bičevao. U ormaru, među reverendama, na vješalici je bio obješen jedan poseban  pojas za hlače, koje je koristio kao bič.
(Slawomir Oder, Perché e santo, str. 178-179)

Kristovu muku, u svjetlu koje je promatrao vlastito trpljenje, simbolično je obnavljao svakog petka molitvom Križnog puta. To je bilo njegovo duboko iskustvo i njegov zavjet za dar otkupljenja. U Vatikanu ga je molio u privatnoj kapeli ili na terasi iznad papinskog stana. Ali u kapeli u Castel Gandolfu nije bilo postaja, tako je tijekom ljetnog odmora Papa potajno odlazio moliti pred postaje Križnog puta koje je slučajno otkrio u hodniku blizu blagovaonice, a koji se inače ne koristi. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 179-180; 77)

Vjernost u kojoj je ostao postojan sve do smrti. Dan prije smrti, 1. travnja 2005. oko deset sati ujutro Ivan Pavao II. je pokušavao reći osobama koje su bile uz njega nešto što one nisu razumjele. Visoka temperatura, krajnja muka pri disanju činili su nemogućim da izgovori i jednu riječ. Tako su mu donijeli list papira i olovku, na koji je Papa napisao da je petak i želi moliti Križni put. Jedna od prisutnih sestara počela je tada čitati glasno dok se on, ne bez napora, križao na početku svake postaje. (Slawomir Oder, Perché e santo, str. 180)

Sveti Otac je bio mistik. Mogao se izdići iz ovog svijeta. I tada ne bi reagirao na okolinu. Nije ga ometala buka, žamor, osobe koje su se motale oko njega. Tajnik Ivana Pavla II. vlč. Mieczyslaw Mokrzycki svjedoči: „Svaki put kad se Sveti Otac odvajao od onog što se događalo oko njega i prelazio u jednu drugu dimenziju, u dimenziju molitve i potpune povezanosti s Bogom, mislio sam da je to svetost, ta posebna povezanost s Kristom. Zatim sam gledao ljude koji bi izlazili sa susreta sa Svetim Ocem preobražene, pune snage. Znao sam da je u njemu morao postojati sveti izvor. Jedan veliki dar koji je davao plod kako u susretima s malima tako i s velikima ovog svijeta. Ponekad je bio dovoljan trenutak, prolaz Svetog Oca ili njegov pogled. Za vrijeme hodočašća promatrao sam reakcije ljudi. Netko bi plakao od radosti i vikao: „Pogledao me je!“ Netko drugi bi ostao nepomičan. Poput tih ljudi, i ja sam osjetio u Svetom Ocu Gospodina koji prolazi. Bilo je kao da Njegova sjena prolazi među masom.“ (Mieczysław Mokrzycki, I martedì di Karol,  str. 63, 72-73)

Životni put Karola Wojtyle crpio je svoje svjetlo i svoje ishodište najprije iz potpunog prianjanja uz Krista, iz sigurnosti da je u Njegovim rukama i da ne može biti nikad lišen Njegove ljubavi. Jedna duhovnost izražena izvanrednom snagom po riječima sv. Pavla: „Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist!“.

Posjet Hrvatskoj