Juan Pablo svećenik

Zovem se Juan Pablo i svećenik sam u Španjolskoj. 10. travnja 2004. imao sam dar suslaviti sv. Misu sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II.: bilo je to posljednje vazmeno bdjenje koje je on osobno predvodio. Za mene je to bio vrlo dirljiv i znakovit trenutak, ne samo zbog činjenice što se nalazim pred tako velikim čovjekom, tim velikanom vjere, nego što se nedavno navršilo 25 godina otkako mi je Bog po prvi puta uputio svoj poziv da Ga slijedim na svećeničkom putu; poziv koji svoj izvor ima u jednom dalekom ali živom i uvijek prisutnom sjećanju na Ivana Pavla II.

Upravo tako: prije 25 godina, u siječnju 1979., kad nisam bio ništa drugo nego dijete od 4 godine. Bilo je to prvo apostolsko putovanje Ivana Pavla II. uopće – u moju domovinu, u Meksiko. Ne sjećam se ni kako sam tamo stigao, ni koliko je bilo ljudi u mom rodnom gradu Guadalajari, ni kakvo je bilo vrijeme. Pred očima mi je jednostavno kratka slika, sjećanje nastalo u nevinom oduševljenju. Trenuci koji će odrediti ostatak moga života. „Evo ga, dolazi!“, i među ovacijama ljudi vidim kako se pojavljuje osvijetljen lik probijajući se kroz masu u otvorenom kamionu: taj čovjek u bijelom se smije, pozdravlja i sve blagoslivlje. Dok ga moje oči slijede, moje srce je magnetizirano tim pogledom i njegovim osmjehom. Kamion se udaljuje i sjećanje polako blijedi; ali sjeme posijano uz put, rasti će u meni pod svjetlom tog sjećanja kroz mnoge godine. Prepoznao sam i odmah sam shvatio: „Želim biti kao on, želim biti svećenik!“ To je apsolutno prvo sjećanje koje pamtim iz svog djetinjstva u cijelom životu; Gospodin mi je udahnuo želju koja se jednog dana pretvorila u stvarnost: shvatio sam da me On doista zove da postanem Njegov svećenik za svu vječnost. Ali nikad nisam očekivao da ću imati privilegij stajati blizu Pape za vrijeme vazmenog bdijenja upravo 25 godina nakon tog prvog susreta! Iskreno nikad nisam očekivao da ću izbliza vidjeti te njegove sjajne oči, u živo čuti njegov već umoran ali uvijek sladak glas, i da ću pred njegovim nogama primiti njegov blagoslov. Na svršetku obreda Velike subote, na koljenima i jako uzbuđen, stisnuo sam i s poštovanjem poljubio ruku kojom mi je Gospodin dao znak da Ga slijedim u prekrasnom daru svećeničkog poziva.