Sl. Maria Simon Pierre

Svjedočanstvo francuske redovnice Marie Simon Pierre koje je priznato kao čudo u postupku beatifikacije:

„Bolovala sam od Parkinsonove bolesti. Dijagnoza mi je postavljena u lipnju 2001. Bolest je zahvatila cijelu lijevu stranu tijela, stvarajući mi ozbiljne poteškoće, budući da sam ljevakinja. Nakon 3 godine, nakon početne spore faze razvoja bolesti, slijedilo je pogoršanje: pojačano drhtanje, ukočenost, bolovi, nesanica… Od 2. travnja 2005. slijedilo je daljnje pogoršanje i to iz tjedna u tjedan, slabila sam iz dana u dan, više nisam mogla pisati, a ako sam i pokušavala, ono što bih napisala bilo je teško čitljivo. Više nisam mogla voziti auto, osim na vrlo kratke relacije, jer je moja lijeva noga mogla svako malo zablokirati, a zbog ukočenosti voziti nije bilo lako. Osim toga, da bih mogla obavljati posao u bolničkom okruženju sve mi je više trebalo vremena. Bila sam posve iscrpljena. Nakon postavljanja dijagnoze, teško mi je bilo na televiziji gledati Ivana Pavla II.

Ali osjećala sam mu se vrlo blizu po molitvi i znala sam da on može razumjeti ono što sam proživljavala. Divila sam se njegovoj snazi i hrabrosti koja me poticala da se ne predam i da ljubim ovo trpljenje. Samo je ljubav mogla dati smisao svemu tome. Bila je to svakodnevna borba, ali moja jedina želja bila je da je živim u vjeri i da s ljubavlju prihvatim volju Očevu.

Bio je Uskrs (2005) i poželjela sam vidjeti Svetog Oca na televiziji jer sam znala, u svom srcu, da će to biti posljednji puta da ću to moći učiniti.

Čitavo sam se jutro pripremala na taj „susret“ (on me podsjećao na ono što ću ja biti za koju godinu). Bilo je to teško za mene, budući da sam bila mlada… Ali iznenadna dužnost me je spriječila da ga vidim.

U večer 2. travnja 2005. okupila se čitava zajednica kako bi sudjelovala u molitvenom bdijenju na Trgu sv. Petra, u izravnom televizijskom prijenosu… Na vijest o preminuću Ivana Pavla II. srušio mi se svijet, izgubila sam prijatelja koji me razumio i davao mi snage da nastavim dalje.

Tih sam dana osjećala veliku prazninu, ali i sigurnost u Njegovu živu prisutnost.

13. svibnja, na blagdan Gospe Fatimske, papa Benedikt XVI. je službeno objavio oprost od pet godina za pokretanje postupka beatifikacije i kanonizacije Sluge Božjega Ivana Pavla II. Počevši od 14. svibnja, susestre čitave zajednice u Francuskoj i Africi počele su moliti zagovor Ivana Pavla II. za moje ozdravljenje. Molile su neprekidno, neumorno, sve do vijesti o ozdravljenju.

U to sam vrijeme bila na odmoru. 26. svibnja, vratila sam se u zajednicu potpuno iscrpljena radi bolesti. «Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju»; taj odlomak Ivanovog evanđelja prati me od 14. svibnja.

1. lipnja: više ne mogu! Moram se boriti da bih mogla stajati i hodati. 2. lipnja, poslijepodne, odlazim poglavarici moliti je da me oslobodi radnih dužnosti. Ona me moli da izdržim još neko vrijeme sve do povratka iz Lurda u kolovozu, i dodaje: «Ivan Pavao II. još nije rekao posljednju riječ». On je sigurno bio prisutan na tom razgovoru. Zatim mi je poglavarica dala olovku i rekla da napišem «Ivan Pavao II.»: bilo je 17.00 sati. Uz muku sam napisala «Ivan Pavao II.». Pred nečitljivim rukopisom ostale smo dugo u šutnji… ostatak dana je protekao uobičajeno.

Nakon večernje molitve, u 21 sat, vratila sam se iz ureda u svoju sobu. Osjetila sam želju uzeti olovku i pisati, kao da mi je netko rekao: «uzmi olovku i piši»… Bilo je 21.30/21.45. Rukopis je jasno čitljiv: iznenađenje! Uspravila sam se na krevetu, začuđena. Prošlo je točno dva mjeseca od povratka Ivana Pavla II. u Očevu Kuću… Probudila sam je u 4.30, iznenađena što sam uopće uspjela zaspati.

Iznenada sam se ustala s kreveta: moje tijelo više nije kruto, nikakva zakočenost i iznutra nisam više ista. Zatim, jedan nutarnji poziv i snažan poticaj da pođem moliti pred Presveti Sakramenat. Odlazim u oratorij i ostajem u klanjanju. Osjećam duboki mir i osjećaj blagostanja; preveliko iskustvo, iskustvo teško za opisati riječima.

Zatim, i dalje pred Presvetim razmatram otajstva svjetla Ivana Pavla II. Izlazim u 6 sati ujutro kako bih zajedno sa susestrama otišla u kapelu na molitvu i svetu Misu.

Trebala sam prijeći oko 50 metara i tada sam postala svjesna toga da se moja lijeva ruka njiše dok hodam, ne visi nepomično uz tijelo. Primijetila sam i lakoću i tjelesnu pokretljivost odavno mi nepoznate.

Za vrijeme euharistijskog slavlja ispunjena sam radošću i mirom: 3. je lipnja, svetkovina Presvetog Srca Isusova. Na svršetku sv. Mise postala sam sigurna da sam ozdravila… moja se ruka više ne trese. Odlazim ponovno pisati, a u podne iznenada prestajem s uzimanjem lijekova.

7. lipnja, kao što je bilo predviđeno, otišla sam neurologu koji me liječio 4 godine. I on je ostao začuđen kad je utvrdio iznenadan nestanak svih simptoma bolesti, unatoč prekidu liječenja 5 dana prije pregleda. Dan kasnije, vrhovna poglavarica je svim sestrama u zajednici naložila čin zahvale. Čitava Družba je započela devetnicu Ivanu Pavlu II.

Ponovno sam počela normalno raditi, nemam teškoće u pisanju i vožnji i na dugačke staze. Čini mi se da sam ponovno rođena: to je novi život jer ništa nije kao prije.

Danas mogu reći da je prijatelj, koji je napustio našu zemlju, sad mnogo bliži mom srcu. Učinio je da u meni poraste želja za klanjanjem Presvetom Sakramentu i ljubav prema Euharistiji, a što ima prvo mjesto u mom svakodnevnom životu.

Ono što mi je Gospodin dao proživjeti po zagovoru Ivana Pavla II. jedno je veliko otajstvo, teško objasniti riječima… ali Bogu ništa nije nemoguće.

I istina je: «Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju»