Lucija i Miroslav iz Poljske

„Ovo svjedočanstvo pišemo iz bolnice, uz krevet našeg sina koji će sutra biti otpušten kući. Bio je primljen na odjel onkologije 2002. Dijagnoza: tumor na bubrezima, ne može se operirati. Bio je podvrgnut ispitivanjima i kemoterapiji više od godinu dana. U travnju 2004. metastaze su se razvile na plućima. Operacija nije uspjela i tumor se brzo razvijao. Sin više nije uspijevao ni disati. Pokušali smo i neku eksperimentalnu terapiju iz Amerike, a to je bila još jedna lažna nada. Onda smo razmišljali o tome da odemo u Rim moliti na grob Ivana Pavla II. Sin je bio u krevetu, nije više ni hodao, i često je ponavljao: „Pustite me umrijeti u svetom miru, želim susresti djeda“ koji je umro već ranije. Kad je čuo za naš prijedlog da idemo u Rim, rekao je: „Ja nemam vjere“. Mi smo dogovorili: „I baš zato, da bi je našao moraš ići u Rim“. Sin je bio umoran, putovao je u ležećem položaju, nije jeo mjesecima. 29. kolovoza,u 17.40 sati, malo prije zatvaranja bazilike Sv. Petra, kleknuli smo na grob Ivana Pavla II. Naša molitva bila je različita: u nama smo osjetili nešto teško za opisati: toplina, nada, mir. Kad smo izišli iz bazilike, sin je počeo trčati pridržavajući hlače da mu ne padnu (bile su preširoke jer je mnogo smršavio). Zatim smo čuli: Gladan sam. Moja supruga i ja nismo mogli vjerovati svojim očima i svojim ušima! Dan kasnije vratili smo se na grob; nismo znali kako zahvaliti, kako moliti. Zatim smo obišli cijeli Rim i sin je hodao na svojim nogama! Nakon što smo se vratili u Poljsku, čekala ga je još jedna kemoterapija. Sin se pojavio u bolnici nasmiješen, s bojom u licu, na svojim nogama. Potvrda od 5. rujna potvrđuje nestanak tumora. Kemoterapija je bila nepotrebna. Želimo se vratiti u Rim i zahvaliti Ivanu Pavlu II. i učvrstiti našu vjeru.“