Jolanda i Pietro iz Italije

Sveti Oče, pišemo Ti ovo pismo da bismo s Tobom podijelili našu neizmjernu radost. Mi smo bračni par koji je dvanaest godina želio imati dijete. Ustrajno smo molili za dar majčinstva i očinstva, ali nakon nekoliko godina nade su oslabile.

U svibnju 2001. došli smo u Rim susresti prijatelje i sudjelovati na općoj audijenciji kod Svetog Oca. Kad smo saznali da postoji mogućnost približiti Ti se, poljubiti Ti prsten i razgovarati s Tobom, odmah smo pomislili podijeliti s Tobom želju imati dijete. Ti si rekao: »Sve će biti dobro!«.

Tako je bilo. Dva dana prije Božića 2005., saznali smo da ćemo postati roditelji. Dijelimo ovu veliku radost s Tobom, jer si Ti bio taj koji nas je podupro molitvom. Hvala od srca! Pišemo Ti na kraju trećeg mjeseca trudnoće. Maleno stvorenje koje raste u majčinoj utrobi za nas je veliko čudo.

Antonella iz Rima

Papa Ivan Pavao II. bez sumnje je najveći svetac našega vremena. Imali smo milost živjeti u njegovo vrijeme – živjeti zajedno s njim, slušati ga, gledati u njegov lik i njegov primjer vjere i ljubavi. Imali smo milost pratiti toga Kristovog apostola dok je prolazio našom Domovinom i diljem svijeta, imali smo milost dodirnuti ga i primiti njegov blagoslov.

Osjećajući snažnu Božju prisutnost u njegovom životu i uvjereni u njegovu osobnu svetost, još za vrijeme njegova života mnogo mu se ljudi obraćalo u raznim potrebama, iznosilo svoje probleme i molilo ga za pomoć. A Sveti Otac kao pravi otac i pastir molio je za sve – za svakog čovjeka i za cijeli svijet. I nije rijetko da su mnogi od Boga dobili posebne milosti upravo po Papinom zagovoru.

Nakon smrti Ivana Pavla II. svjedočanstva o uslišanjima i čudesima množe se iz dana u dan. Uz brojna obraćenja i ozdravljenja, ipak najveći je broj uslišanja kojima se na Papin zagovor mnogi roditelji raduju daru života – daru djeteta. Jednako tako, brojna su i neobjašnjiva ozdravljenja djece, što samo potvrđuje Papinu rečenicu da želi da ga se svijet sjeća kao „Pape obitelji“. Iz nemogućih i kritičnih situacija na njegov se zagovor djelotvornom pokazuje Božja milost. Mnogi bračni parovi svoje obitelji povjeravaju njegovoj zaštiti, a kao posebnu zahvalu svojoj djeci daju njegovo ime.

Gospođa Antonella iz Rima pripovijeda: Naš sin Alberto je imao deset godina kad mu je dijagnosticiran tumor na mozgu. Bio je primljen u bolnicu „Gemelli“ tijekom posljednjeg boravka Ivana Pavla II. u istoj bolnici u ožujku 2005. Papa je bio smješten upravo pored odjela dječje onkologije, na devetom katu bolnice. Moj suprug Antonio i ja zajedno s roditeljima druge bolesne djece okupljali smo se noću na molitvu pred plavim vratima „Papinog“ odjela. Jednog je dana naš sinčić napisao pismo Papi s molbom da ga ozdravi, a mi smo to pismo predali jednom franjevcu. Nakon operacije 30. ožujka, naš sin je pao u komu. A zdravstveno stanje Pape postalo je dramatično. U večer njegove smrti, moj suprug i ja bili smo na Trgu sv. Petra moleći se za njega i za našeg Alberta. Ivan Pavao II. je umro, a Alberto se te večeri probudio iz kome. Tumor je posve nestao. Alberto danas ima 14 godina, odličnog je zdravlja i spava s fotografijom i krunicom Ivana Pavla II. pod svojim jastukom.

Religious - Onaj kome je križ meka postelja

Vijesti iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije

»Ljubav i zajedništvo trebamo izmoliti od Boga«

Caritas Zagrebačke nadbiskupije tijekom ovogodišnje korizme organizirao je dvije duhovne obnove za svoje djelatnike koje je vodio vlč. Dragutin Goričanec, duhovnik pri Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, nadbiskupijski povjerenik za osobe s invaliditetom i predsjednik Humanitarne neprofitne udruge za osmišljavanje života osobama s posebnim potrebama »Job«.

Prva duhovna obnova bila je organizirana 12. travnja u Kući za starije i nemoćne osobe »Sv. Kamilo de Lellis« u Vrbovcu, a druga 13. travnja u Kući za zbrinjavanje djece i mladih s tjelesnim i mentalnim oštećenjima »Bl. Alojzije Stepinac« u Brezovici. U obje obnove koje su se sastojale od jednosatnog razmatranja, prigodi za svetu ispovijed i svete mise s prigodnom propovijedi sudjelovalo je ukupno stotinjak djelatnika. Pomoć u ispovijedanju u Brezovici je pružio don Milan Ivančević, ravnatelj Zajednice za odgoj salezijanskih zvanja koji je zatim suslavio svetu misu s vlč. Dragutinom.

Vlč. Goričanec izložio je svoja razmatranja o Božjoj ljubavi kroz zajedničku pobožnost križnoga puta. Oslanjajući se na poruku Evanđelja, na Kristove riječi i djela te prisjećajući se raznih zanimljivih, poučnih, a ponekad ujedno i šaljivih događaja iz svojeg pastoralnog rada osvjetljavao je važnost poniznosti u duhovnom rastu. »Kako prihvatiti sve ono što nam je teško, a život nas s time neprestano suočava? Kako prihvatiti osobe i situacije  koje nas ponižavaju i čine da trpimo duševno i tjelesno? Kako sve to prihvatiti na način kako je Isus prihvatio nepravednu osudu i nemilosrdno mučenje? Kako prihvatiti naše vlastite padove i slabosti u koje ponekad iznova padamo tako lako i naivno kao da nam je to prvi put? Zašto smo nekad prisiljeni pomoći drugima nositi njihov križ i koji je smisao toga? Odakle Isusu snaga da druge tješi dok istovremeno sam trpi? Jesmo li svjesni da će nas tek smrt osloboditi svih križeva ako umremo u milosti Božjoj? … Ne bojmo se križa, draga braćo i sestre, jer je Isus pobijedio svijet i on u nas dolazi po euharistiji kao Pobjednik. Njegovom snagom u nama možemo ljubiti svoje neprijatelje i prihvatiti bol i poniženje ni trenutka ne sumnjajući u to da nas nebeski Otac ljubi i da sve što nam se događa ima smisla. Neće nam uvijek biti jasno zašto nam se nešto događa ali Duh Sveti tada će nas tješiti i čuvati od očaja. Isus nas naziva prijateljima i poziva nas da kao što je on učinio sve životne okolnosti okrenemo na ljubav. Sve okrenuti na ljubav! – to je bio moto svih svetaca kroz povijest Crkve koji su bili ludi u očima suvremenika koji nisu shvatili niti prihvatili poruku Isusovog križnog puta. Uz nezamjenjivu blizinu Presvete Bogorodice, uz snagu euharistije i redovito duhovno čišćenje koje nam omogućuje dar sakramenta pomirenja i mi možemo uspjeti iznijeti naš križ do kraja. Na tome putu također ćemo često morati ponizno priznati bližnjima da smo bili u krivu i moliti ih za oproštenje. Puno puta morat ćemo ponizno moliti za pomoć poznate i nepoznate osobe. Sve to naučit će nas da nikoga ne preziremo, da svakome neumorno dajemo novu priliku da bude onakav kakvog ga je Bog zamislio u svojem očinskom Srcu«, naglasio je vlč. Goričanec, napominjući da se obraćenje nipošto ne smije odgađati: »Smrt nas može iznenada zateći, a poslije smrti nemamo više mogućnost obraćenja koju nam pruža ovaj neponovljivi zemaljski život. Doista, sad je vrijeme milosti, sad je vrijeme spasa!«

 

Za Caritas Zagrebačke nadbiskupije:
Stjepan Moškatelo

Dana 3. svibnja 2011. godine

Religious - Ti me voliš Isuse

Udruga “SRCE”

Udruga Srce je udruga za poticanje razvoja djece i mladih s posebnim potrebama koja djeluje na području grada Sv. Ivana Zeline. 

Osnovana je prije nešto više od dvije godine i sad već broji oko tridesetak članova u dobi od tri do trideset godina i različitih vrsta invaliditeta.

U Udruzi dva puta tjedno sa članovima rade stručni suradnici. Kroz druženja u raznim kreativnim radionicama i radionici domaćinstvo razvija se fina motorika, poboljšava se socijalizacija i integracija u obitelji i društvu. Roditeljima se pruža pomoć u ostvarivanju prava, a svi zajedno organiziraju razne akcije u svrhu prikupljanja sredstava za rad udruge. Sve važnije datume obilježavaju prigodnim programima, predstavama ili prodajnim izložbama. Također, tu se slave rođendani, organiziraju zabave i ide se na izlete.

Posljednji je bio 26. kolovoza kad smo bili gosti Udruge «Sunce» iz Ludbrega, o dojmovima s izleta zajedničkim snagama pišu Marija Kotarski i Tomislav Nedelić.

Izlet u Ludbreg

Naša udruga je već bila na nekoliko izleta. Izleti su nam svima najdraži jer se uvijek lijepo družimo i zabavljamo. Jedan od takvih lijepih izleta naše udruge bio je izlet u Ludbreg. Išli smo u nedjelju, 26. kolovoza ujutro. Vozili smo se autobusom udruge JOB iz Zagreba, a autobus je vozio voditelj udruge, vlč. Dragutin Goričanec. Atmosfera u autobusu bila je vrlo vesela, pričali smo, molili se i pjevali uz pratnju harmonike i muzikaša Ivana Vodopijevca, a bilo je i smijeha zbog viceva koje je pričao vlč. Goričanec. Vrlo brzo smo stigli na odredište.

U Ludbregu su nas dočekali naši domaćini iz udruge Sunce. Zatim smo svi zajedno krenuli prema svetištu Predragocjene krvi Kristove. Ondje smo prisustvovali svetoj misi, a na kraju smo primili sakrament bolesničkog pomazanja. Nakon mise otišli smo u sjedište udruge Sunce, bili smo na ručku koji su nam pripremili naši domaćini i ispričali nam mnoge zanimljive priče o Ludbregu, centru svijeta, a nakon ručka smo se svi zajedno družili na terasi. Vrlo brzo je došao kraj našeg zajedničkog druženja i bilo je vrijeme za odlazak kući. Bilo nam je jako lijepo na ovom našem izletu i od sveg srca se nadamo da će se vrlo brzo ponoviti.

Slovenci bilten

Marinka: Ko smo obiskovali zadnja počivališča apostolov in svetnikov ter se poklonili velikanom, ki so v svojem življenju storili veliko dobrega, sem spoznavala vseobsegajočo moč Svetega duha skozi zgodovino. Vendar tisto, kar je mene najbolj navduševalo in je dopolnjevalo vtise ogledov, se je dogajalo v sedanjosti, med nami – največ po zaslugi naših voditeljev: župnika Jožeta Pavlakoviča, vodičke sestre Veronike, Dragutina Goričanca, duhovnika in voznika avtobusa v eni osebi, ter naše Albine Krek, pripravljavke romanja, ki se je odločila za to ekipo. Navduševal me je način, kako so izpeljali odgovorno delo. Čutili smo njihovo skrbnost, veselo razdajanje in pristno bližino. Vsak je v svojem stilu imenitno prispeval k našemu bogatemu doživljanju . Vse je potekalo sproščeno, tako da se tudi romarji nismo bali mikrofona in smo še s svojimi talenti popestrili potovanje. Bili smo srečna skupnost – dar Duha! Predstavila bi vam rada nekaj, kar v Sloveniji še nimamo (ali vsaj ne vemo zanj).: avtobus, s katerim smo potovali , bolniški avtobus. Ni imel le nekaj postelj za spanje in počivanje ter vrata za invalidske vozičke. Z napisom AMBULANTA je lahko peljal po Rimu in Vatikanu, tudi tam, kjer običajna vozila ne smejo in ustavljal tik ob znamenitostih, ki smo si jih hoteli ogledati. Tako smo se izognili hoji v gostem mestnem prometu in vožnji s podzemno železnico. Lastnik tega avtobusa je Neprofitno društvo za osmislitev življenja invalidov JOB iz Zagreba, idejni in “funkcionalni” oče pa Dragutin Goričanec, župnik iz malega Vrhovca blizu Ozlja, na hrvaško-slovenski meji. Ta mož je spoznal, da potovanja za invalide niso luksuz. Vodil je torej bolnike in invalide v Lurd in enkrat tam zagledal specialni avtobus, prirejen za invalide in bolnike in se zjokal od sreče, da obstaja takšno vozilo, ki preizkušanim ljudem toliko olajša ali celo omogoči pot. Čutil je tu svoje poslanstvo in naložil si je na ramena nalogo, da nabavi tak avtobus. Ni bil v vodstvu Karitas ali kakšne druge humanitarne fundacije, kjer se odloča o denarju. Morda nam bo kdaj povedal, koliko poti in vrat je obredel, da je kupil staro vozilo take vrste. Kdo rad vozi invalide in bolnike na dolge poti? Gospod Dragutin Goričanec jih! Ne za dobiček in včasih zastonj, če kdo ne more plačati. S svojo vero močnejšo od strahu pred naporom in otroško vesel je vozil tudi nas – živa priča moči Duha ljubezni. Tokrat smo slepi in slabovidni romali brez pomoči turistične agencije. Vse je temeljilo na dobrem sodelovanju dveh obmejnih župnikov , Jožeta Pavlakoviča in Dragutina Goričanca, ter prijateljstvu Jožeta Pavlakoviča z našo Albino Krek. Samo čestitam lahko tem trem prostovoljcem in nedobičkarjem, ki so zbrisali državne, institucionalne in jezikovne ovire. Iz samoiniciative zagnancev in sozvočja z enako mislečimi lahko nastajajo velike reči!

Francka k.: To romanje sem doživljala kot da nam Gospod delimilosti z zvrhano in potlačeno mero. To se je čutilo povsod. Zelo sem bila presenečena nad ako medsebojno povezanostjo in strpnostjo med romarji. Bilo je tudi enkratno duhovno in družabno vodstvo obeh duhovnikovgospoda Jožeta in gospoda Dragutina in pa seveda vodičke gospe Veronike. Bog naj bo vsem obilen plačnik, posebno še humanitarni organizaciji JOB iz Zagreba.

Anica: Bilo je lepo, veliko smo videli. Imeli smo namreč dobro vodičko. Lepo je razlagala. Povsod smo imeli prednost. Sicer pa je Rim mrgolenje ljudi. Dobro, da nas je naš avtobus pripeljal povsodzraven.

Marija: Zahvaljujoč duhovnemu in tehničnemu vodstvu, ter vsem udeležencem ni bilo to romanje v RIM- pot brez programa-ampak POT IN PROGRAM EDINOSTI IN LJUBEZNI za vsakogar, vedno in povsod.

Francka J.: Dvoje nasprotij nedvomno razkriješ prvi hip, ko si soočen z veličino mesta Rim: na eni strani mogočne stvaritve, ki jih je že davno ustvarila človeška roka, občuduješ vso skladnost, večno lepoto, ki so jo po posebnem navdihu in izrednih talentih ustvarili veliki mojstri, na drugi strani pa vsak od nas s svojo osebno zgodovino. Oba duhovnika in naša draga rojakinja, ki nas je vodila po Rimu, so z nami delili življenjske zgodbe, svojo vero, stiske, ki so nas prepričale, da smo najprej s pozornostjo prisluhnili njihovim besedam in tem besedam zaradi njihove iskrenosti tudi verjeli. Dobili smo spodbudo, zgled, kako lahko vsak od nas na čisto praktičen način razume, dojame, spozna moč molitve v vsakdanjem življenju. Doživljali smo, kaj pomeni biti povezan v molitvi z Njim, ki navdihuje, blagoslavlja, preizkuša, daje moč in smisel našemu življenju, prinaša optimizem, razkriva svojo ljubečo prisotnost v stvarstvu in človeku, ki je moj brat, sestra v Kristusu. Pričevanja naših voditeljev so odpirala naša srca za vse tiste, ki potrebujejo našo podporo v molitvi. Kar udomačili smo pomen kako je potrebno, da smo vsak dan na razpolago za božji načrt. Gotovo smo se na pot odpravili vsak s svojimi predstavami, pričakovanji, vendar “duh veje kjer hoče” in se nas dotakne tam, kjer najmanj pričakujemo in napolni ravno tiste baterije, ki jih potrebujemo. Hvala g. Dragutin! Hvala vsem, ki ste z molitvijo pripomogli k srečnemu zaključku našega romanja!

Silva: Alfa in Omega sta bila naša župnika: gospod župnik Goričanec Dragutin , naš šofer avtobusa iz Zagreba in njegov slovenski kolega župnik Jože Pavlakovič. Tehnično službo sta dobro opravila tudi tajnica izleta gospodična Marijeta in g. Teodor.

Marta: Pot je bila lepa, v znamenju molitve in petja, kar me je navduševalo, da pridemo na kraj molitve in začetek krščanstva v Evropi čim bolj duhovno prenovljeni.

Jože K.: Zame je bilo nekaj posebnega, da je duhovnik vozil avtobus. Vesel sem bil tudi molitve in vmesnih pridig. Všeč mi je bil hrvaški dom, kjer smo se razumeli in dobro odpočili.

Janez: slepi in slabovidni Slovenci so romali že na Poljsko, Portugalsko, Francijo, Hercegovino in še kam. Posebnost tega romanja je bila ta, da smo romali skupaj z naššimi sosedi iz Hrvaške. Štiri dni smo bili njihovi gostje v domu nmjihovega svetnika blaženega Ivana Merza, vozili pa smo se s posebnim avtobusom humanitarnega nedobičkonosnega društva za osmišljanje življenja invalidom JOB iz Zagreba. So zelo uslužni in ustrežljivi. Avtobus je res nadstandarden, saj so v njem poleg sedežev tudi postelje za najtežje invalide in za nočne vožnje. Veliko lažje se spi leže. Ta avtobus pa vozi nekdo, ki je videl nas, ki smo na robu in v potrebi. Uganili ste – to je duhovnik. Kdo bolje pozna potrebe ljudi; vsakodnevno se srečuje z njimi in z njimi deli radosti in tegobe njihovega življenja. Človek je sposoben veliko bolečino prenesti, vendar zakaj je ne bi olajšali, če se to da. Človek pa si tudi marsičesa želi, pa čeprav je prizadet in zakaj si ne bi prizadevali uresničevati želja drugim, kajti največja sreča je osrečevati.

Metka: Romanje je načrtovala naša slepa prijateljica Albina. Zavedala se je velike odgovornosti, zato ni čudno, da je trajalo kar več let, preden se je našla ugodna rešitev za romanje slepih in slabovidnih v Rim. V ta namen je molila k Svetemu duhu za razsvetljenje. Po nekem srečnem slučaju je zvedela za duhovnika Dragutina iz okolice Karlovca. Gospod Dragutin je velikodušno ponudil pomoč za prevoz invalidov. Avtobus, ki ga on vozi, je označen z napisom: JOB, humanitarna neprofitna udruga za osmišljavanje života invalidima. Za težje invalide je v primeru slabega počutja in dolge vožnje ponoči poskrbljeno na ležiščih. Na radiu Ognjišče v oddaji “luč v temi” je Albina nekaj mesecev pred romanjem podala informacije o poteku romanja in kmalu se nas je dovolj prijavilo za ta bolniški avtobus. Spredaj in zadaj avtobusa sta viseli lepi sliki srca Jezusovega in Marijinega. Bili smo vsi veselo razpoloženi.

Andreja: Potovanje se je pričelo z avtobusom, ki je bil zelo star in neudoben, vendar ni vplival na razpoloženje izleta tudi zaradi ljudi, ki so ga upravljali in duhovnika, ki ga je neutrudno vozil. Presenetila me je njihova potrpežljivost in požrtvovalnost, polna ljubezni in razumevanja.

Anica: Hvala tudi vsej posadki društva JOB.

Nežka: Nepozabni bodo ostali spomini na naše duhovno vodstvo.

Milena: Ne smem pozabiti pohvaliti obeh duhovnih vodij na tem romanju. Župnik Goričanec je spretno vodil krmilo našega avtobusa, da ni bilo nobene nesreče na tako dolgi poti. Hvala mu tudi za prijaznost do vsakega izmed nas, ko smo si po karakterju tako različni. Hvala za izpoved svoje življenjske zgodbe, ki jo je izpovedal v pridigi pri sveti maši v lepi kapeli Leopolda Mandića, kjer ima ta neumorni spovednik tudi grob. Prav tako bi se zahvalila Marijeti, ki nas je spremljala in pomagala pri romanju.